Mark Twain - Kraljević i prosjak

Mark Twain - Kraljević i prosjak

U Londonu, u drugoj četvrtini 16. stoljeća, u isto vrijeme rodiše se dva dječaka: siromašni Tom Canty i Edvvard Tudor, kraljević od Walesa. Tom živi u bijedi, prisiljen je prosjačiti, a okrutni otac i baka često ga tuku. Dobri svećenik, otac Andrevv, podučio ga je čitanju i pisanju te ponešto latinskom jeziku. Tom guta knjige o kraljevima i životu na dvoru i bježi od okrutne stvarnosti u svijet mašte, snatreći često daje kraljević.

Istodobno kraljević Edward živi raskošno i ne sluteći da izvan zidina njegove palače postoji drukčiji život i da je njegov "dobri" otac, kralj Henrik VIII. zapravo okrutan vladar koji proglašava zakone bešćutne prema sirotinji.

Kada su jednom prilikom kraljevi stražari od ograde palače grubo odbili Toma, koji je došao vidjeti pravog kraljevića, Edward ga dobrostivo pozove k sebi. Dječaci razgovaraju kao vršnjaci, shvate da svaki od njih pomalo želi biti onaj drugi i u igri zamijene odjeću. Otkrivaju nevjerojatnu fizičku sličnost. Vidjevši na Tomovoj ruci modricu od stražareva udarca, plemeniti Edward pohrli kazniti stražara, zaboravivši da je odjeven u Tomove prnje. Stražar mu, naravno, zalijepi zaušnicu i izbaci ga na ulicu vjerujući da je riječ o prosjaku.

Tako od bezazlene dječje igre nastaje zaplet ovog romana. Edward, bačen među prostačku svjetinu u Tomovim prosjačkim dronjcima ne može dokazati tko je, dapače postaje predmetom poruge i mora se spašavati bijegom. Istodobno na dvoru Toma smatraju kraljevićem koji se iznenada raspametio, pa je zaboravio sve što je znao i vrlo se čudno ponaša. Obzirni, kakvi već moraju biti prema kraljeviću, dvorjani se ne usuđuju javno govoriti o kraljevićevu ludilu. No, Tom brzo uči, osim toga često je maštao da je kralj proučavajući knjige o životu kraljeva.

Teško bolesni kralj Henrik VIII. iznenada umre, a kraljević od Walesa trebao bi biti okrunjen za novog kralja. To pred Toma stavlja nove probleme, iako mu se malo - pomalo sve više počinje sviđati uloga u koju je - igrom slučaja - upao. Upoznaje i svog izvukovića, dječaka čiji je posao da dobiva batine umjesto kraljevića kad ovaj slabo uči i od njega saznaje mnogo toga o životu na dvoru. Nakon prvih nespretnosti Tom se sve bolje snalazi u kraljevskoj ulozi, čak će se osmjeliti da pomiluje osuđenike vođene na gubilište, otkrivši da su svi osuđeni po neljudskim zakonima i bez valjanih dokaza. Plemenitost, kraljevska odlučnost i oštroumnost koje je pokazao u ovom slučaju izazvat će udivljenje dvorjana, sada više nitko ne sumnja da je kraljević na putu ozdravljenja.

Za to vrijeme jadni Edward doživjet će bezbroj poniženja i biti izvrgnut ruglu svaki put kad pokuša dokazati da je on kraljević. Osobite grubosti trpjet će od Tomova oca Johna Cantvja - ovaj ga je pokupio s ulice misleći da je on njegov Tom kojemu je opet proradila bujna mašta. Jedino majka posumnja da Edward nije njezin sin. Od okrutnosti Johna Cantvja Edwarda pokuša zaštititi otac Andrew, ali ga John Canty podmuklo ubije.

Konačno Edward ipak uspije pobjeći iz šapa opasnog Johna Cantvja i nakani poći prema dvoru Guildhallu raskrinkati lažnog kraljevića. Putem ga u zaštitu uzima Miles Hendon, vojnik i pustolov koji se upravo vratio u Englesku nakon višegodišnjeg zarobljeništva. Hendon, plemenita dobričina, bio je prisiljen prije deset godina zbog objeda rođenoga brata napustiti roditeljski dom i voljenu djevojku i dati se u vojnike. Njemu je žao ubogog dječaka, koji po njegovu sudu živi u carstvu utvara i tlapnji, pa pristaje igrati ulogu sluge umišljenom kraljeviću i odlučuje biti njegovim zaštitnikom. Međutim, John Canty otkriva gdje su se sklonili Hendon i Edward, na prijevaru otme kraljevića i odvede ga izvan Londona, u napušteni štagalj gdje se okupljaju svakovrsne skitnice. Među tim lupežima i prosjacima jadni Edward bit će izložen novim poniženjima i u urnebesnoj zabavi okrutne družine okrunjen kao Suk - Suk Prvi, kralj bena.

Skitnice ga tjeraju da krade, ali Edward to neće i nekako uspije uteći. Bježeći što dalje od svojih progonitelja, dospije do kolibe starog ludog pustinjaka koji je umislio daje arhanđeo. Za svoju nesreću krivi on kralja Henrika, Edwardova oca, pa se želi osvetiti na Edwardu; jedini čovjek koji je Edwardu povjerovao, želio gaje ubiti. U kritičnom trenutku, kada pustinjakov nož već visi nad Edvvardom, na kolibu nabasa Hendon, ali ludi pustinjak krivo ga naputi i povede u besciljno lutanje šumom. Svezanog Edwarda pronaći će John Canty i jedan njegov drug i opet ga odvesti među skitnice. No, mladi će kralj zbog svoje hrabrosti i vještine u borbi štapovima steći i među skitnicama neke prijatelje. Na koncu će ga ipak pronaći Miles Hendon, na nekom sajmištu gdje je trebao pomagati u krađi. Zbog sumnje daje počinio krađu Edward će biti uhićen i tek će ga Hendonova snalažljivost spasiti vješala.

Nakon te zgode zajedno će se uputiti ka imanju Hendonove obitelji. Tamo ih dočeka Hendonov zao brat Hugh, koji niječe da poznaje Milesa nastojeći ga onemogućiti da povrati dio imanja i voljenu Edith, koju je Hugh prisilio na udaju dok je Miles bio u zatočeništvu. Hughovi sluge pograbe Hendona i zajedno s Edvvardom bace ga u tamnicu. Hugh dovodi ljude koji lažno svjedoče protiv Milesa kako bi ga mogao optužiti za lažno predstavljanje. Nakon mučenja Miles i Edward su ipak pušteni i vraćaju se u London.

Tamo se priprema krunidba novog kralja. Iako zna da mu nije mjesto na prijestolju, Tom pomalo zaboravlja pravoga kraljevića, ali i svoju majku i sestre. Kada mu se za ophoda ustoličenja iz svjetine koja slavi novoga kralja pred noge bacila njegova prava majka, Tom ju je zanijekao, ali istoga trena obuzelo ga je silno grizodušje a kraljevske časti izgubile svaku vrijednost.

Na sam dan krunidbe u Westminsterskoj palači Edward uspije pristupiti Tomu i dječaci pokušaju objasniti ovu čudnu zabunu, no nitko im ne vjeruje. Tek kad Edward točno kaže gdje se nalazi dugo traženi državni pečat, svi im povjeruju. Najviše se začudio Miles Hendon kad je otkrio da je Edward zaista kraljević.

Tom i Miles Hendon bili su u kraljevoj milosti cijelo vrijeme njegove kratkotrajne vladavine. Hugh je Milesu morao prepustio imanje, odselio se i ubrzo umro, a nakon njegove smrti Miles je oženio voljenu Edith. Kralj Edward VI. poučen ovim neobičnim iskustvom vladao je milostivo i ostao upamćen kao dobar i blag vladar.

Vrsta djela - U Kraljeviću i prosjaku danas najviše uživaju djeca i nedvojbeno ga doživljavamo kao omladinski roman, iako roman ima i napomenu uz naslov, koja glasi: Pripovijest za mladež svake dobi, koja nas upućuje na zaključak kako je Twain bio dobro svjestan da će publika njegovih romana biti znatno šira. Navodno je već nakon objavljivanja Pustolovina Toma Sawyera, prvog od svoja tri velika romana (ostala dva su Kraljević i prosjak i Doživljaji Huckleberryja Finna) izjavio da to uopće nije knjiga za dječake. Citat će je samo odrasli. I napisana je za odrasle.

Osim što pred sobom imamo roman zanimljive fabule i napeta zapleta, koji nas tjeraju da ga čitamo bez daha, Kraljević i prosjak isto je tako i društvenopovijesni roman, roman o licu i naličju jedne civilizacije (Engleske XVI. stoljeća), o njenim zakonima, običajima, licemjernom sjaju, i najcrnjoj bijedi.

Kompozicija - Roman Kraljević i prosjak sastoji se od trideset tri poglavlja i zaglavka. Poglavlja su naslovljena kratkim naslovima (npr. Rodili se kraljević i siromah, Tomovo djetinjstvo, Tom susreće kraljevića itd.), koji nam najavljuju sadržaj poglavlja. Zaglavak je svojevrsni naknadni pripovjedačev komentar u kojemu ukratko saznajemo kakva je bila sudbina likova nakon što je završila radnja romana, pa tako u tom epilogu saznajemo da: Miles Hendon i Tom Canty bijahu kraljevi ljubimci daje: Tom Canty doživio duboku starost i postao naočit, sjedokosi starkelja dostojanstvene i dobrostive vanjštine ili to da je: onaj jadni dječak, kralj Edvoard VI. proživio svega nekoliko godina ali je i u tih nekoliko godina učinio mnogo dobra.

Roman ima i kratak proslov u kome se Twain neizravno poziva na razliku između povijesti i književnosti onako kako ju je još postavio jedan stari grčki filozof, po kome povijest priča ono što se dogodilo, a književnost ono što se moglo dogoditi:

- Napisat ću pripovijest kako mi ju je ispričao čovjek koji ju je bio čuo od svog oca, koji ju je opet bio čuo od svog oca, koji je isto tako bio čuo od svog oca - i tako dalje, sve do u daleku prošlost, prije tri s'otine i više godina () Možda se dogodila, možda nije: ali se mogla dogoditi.

Za čitatelja su zanimljive i piščeve napomene u fusnotama iz kojih vidimo da se Twain služio i mnogim povijesnim izvorima, posebno tad govori o engleskim zakonima 16. stoljeća, pa je tako literalizovao i neke sasvim konkretne sudske presude (npr. odsijecanje ušiju za. uvredu dvora ili smrt kuhanjem za trovače). Nije na odmet spomenuti i to da kako roman praktički ima dva glavna lika, Toma i Edwarda, postoje i dvije radnje koje teku usporedo, da bi se na koncu susrele u zajedničkom raspletu - vraćanju identiteta.

Tema i ideja - Zamjena identiteta česta je tema književnih djela. Tako počinje i ovaj roman: siromašni Tom Canty igrom slučaja, zbog nevjerojatne sličnosti. umalo bude okrunjen za engleskoga kralja, a Kraljević od Efesesa Edward Tudor, obučen u Tomove prnje, postaje prosjakom. Obojica se teško snalaze u novim ulogama, ali osim velike fizičke sličnosti oba dječaka imaju neke zajedničke osobine koje će im pomoći da izdrže sva iskušenja: ljudsku toplinu, osjećaj za pravdu i vedri optimizam.

Zamjena identiteta pruža piscu beskrajne mogućnosti zapleta radnje i dovođenja likova u nevjerojatne situacije (kako bi inače jedan kraljević upoznao život sirotinje?), pa će tako ubogi Edward na vlastitoj koži osjetiti djelovanje "vrlih" zakona koje je donio njegov "dobri" otac. U ovoj "školi života" ili bolje rečeno prosvjetljivanju mladog kraljevića kroz patnju lako ćemo otkriti i moralizatorsko - pedagošku tendenciju pisca.

Ljepota ovog romana krije se u poruci kako nas u životu može održati samo moralna čvrstina i beskrajno povjerenje u snagu pravednosti pa nas zaslužena nagrada, ka kojoj nas vodi sigurna ruka Providnosti, neće mimoići.

Mjesto i vrijeme - Radnja se odvija u Engleskoj, točnije u Londonu i oko njega (Westminster i Southwark, te okolna sela) u, kako pisac navodi, drugoj četvrtini 16. stoljeća, točnije 1547. godine.

Razdoblje vladavine Henrika VIII. Edwardova oca, (vladao je Engleskom od 1509. do 1547.) obilježeno je donošenjem niza okrutnih zakona, posebno prema sirotinji, i teškim poreznim nametima, a samog Henrika povijest pamti kao brutalnog i samoživog vladara beskrajno željnog moći i slave.

Razboblje je to u kojem današnje europske prijestolnice prerastaju u velegradove napučene uglavnom sirotinjom i svakojakim ološem:

- London bijaše već star tisuću i pet stotina godina i za ono vrijeme, već pravi velegrad. Brojio je stotinu tisuća stanovnika, a neki tvrde i dvostruko. Ulice mu bile uzane, zavojite i prljave, osobito u četvrti u kojoj je živio Tom Canty i koja je bila nedaleko od Londonskog mosta. Kuće bijahu drvene, prvi kat stršio vrh prizemlja, a drugi se propinjao vrh prvog. (...)

- Kućerak u kojem je stanovao Tomov otac nalazio se u nečistoj slijepoj uličici što se zvala Tripica (...) U cijeloj se Tripici, kao i u kući Cantjjevih, živjelo kao u osinjaku. Uobičajili su se tu svakonoćno, i to malne sve do zore, neredi i gužve. Razbijene glave su bile jednako obična pojava kao i glad.

To je slika Londona iz kojeg se Tom Canty obreo u kraljevskoj palači a u koji se silom prilika iz svoje prinčevske visine morao spustiti kraljević Edward.

Likovi
Tom Canty neobičan je, nježan, maštovit i plemenit dječak izrastao među grubim i prostim londonskim polusvjetom; kad bismo se htjeli slikovito izraziti mogli bismo ga usporediti s nježnim cvijetom izniklim na smetlištu. Njegov bijedan prosjački život pisac ovako opisuje:

- Teško je tavorio svoje dane, ali nije to znao. Tavorili su tako i svi ostali dječaci sa Tripice, pa je on zato mislio da tako mora biti i da je tako dobro. Kad bi se obnoć vratio kući praznih šaka, znao je da će ga prvo otac ispsovati i premlatiti, a kad ga se on okani, da će strašna baka početi sve iznova i još usrdnije; i znao je da će mu se, kasno u noći, krišom došuljati pregladnjela mati i donijeti mu koju kukavnu ogrizinu ili koricu koju je, gladujući sama, sačuvala za nj.

Ipak i u tim groznim uvjetima stekao je on nešto obrazovanja:
- Medu tim groznim nakotom što je stanovao u kući živio je, iako mu nije pripadao, dobri stari svećenik koga je kralj bacio na ulicu i udijelio mu mirovinu od nekoliko groša, i on je gdjegod uzimao djecu pod okrilje i potajice ih učio pravičnosti. Otac Andrevo naučio je Toma i nešto latinski, a i čitati i pisati.

Slušajući oca Andrewa kako pripovijeda stare bajke, legende i priče o kraljevima i kraljevićima, Tomova se glava počinje puniti čudesnim slikama sve dok se nije počeo malo-pomalo mijenjati i sve više ličiti na likove iz svoje mašte:

- Malo - pomalo se Tom načitao i nasanjao o kneževskom životu i to je toliko snažno djelovalo na nj da je nesvjesno počeo izigravati kraljevića. Govor mu i ponašanje postadoše nevjerojatno svečani i velikaški, što je silno čudilo i zabavljalo njegove drugare. A tada poče, iz dana u dan, da jača Tomov utjecaj na tu dječurliju; i doskora mu se oni počeše obraćati s nekim čuđenjem i strahopoštovanjem, kao da je on neko više biće. Ta on je toliko znao; znao je napraviti i izreći takvih divota; a povrh svega, bio je tako ozbiljan i mudar!

Ove Tomove osobine pomoći će mu da se relativno brzo snađe u ulozi kraljevića, pa kad dođe u prigodu da oslobodi nevino optužene, sudeći po zdravom razumu i po svom plemenitom srcu, mnoge će sijede glave na dvoru ostati zadivljene njegovom mudrošću:

- Stare glave opet zaklimaše u znak priznanja Tomovoj mudrosti, a jedna osoba čak promrmlja: "Ako je kralj lud, kao što govore, onda je njegovo ludilo takvo da bi razbistrilo razum mnogim koje poznajem, kad bi im se dragi Bog smilovao i dao da polude".

Naravno, Tom je samilosan prema siromasima jer je i sam potekao iz siromaštva, no čitatelj bi se ipak mogao začuditi da se nije zapitao što je s Edwardom i da nije poželio vidjeti majku i sestre, koje je toliko volio.

Nije li se Tom Canty nikad zabrinuo za jadnoga, malog, zakonitog kraljevića koji je bio tako ljubazan prema njemu i onako vatreno otperjao van da kazni bezobraznog stražara na dverima palače? Jest, prvi dani i noći njegova kraljevanja bili su prepuni tegobnih misli o izgubljenom kraljeviću i najiskrenijih želja da se on što prije vrati i preuzme prava i počasti koje mu pripadaju. Ali kako je vrijeme protjecalo i kraljević nije dolazio, Toma su sve više i više zaokupljali njegovi novi i čarobni doživljaji i malenog, nestalog vladara gotovo je sasvim smetnuo s pameti; i napokon, kad mu je ponekad padao na pamet, bio je to sad već nepoželjan duh koji je u Tomu izazivao osjećaj krivnje i sramote.

Na isti način je pozaboravljao majku i sestre. Isprva je žudio za njima, tugovao za njima, želio ih vidjeti; ali kasnije bi se naježio pri pomisli da bi one mogle jednog dana naići, onako dronjave i prljave, i izdati ga svojim poljupcima, i skinuti ga s njegova uzvišena postolja, i odvući ga natrag u bijedu, poniženja i straćare. I napokon mu nisu gotovo uopće smetale u mislima. A on je bio zadovoljan, čak i sretan jer, kad god bi sad njihova turobna i prijekorna lica iskrsla pred njim, smučila bi mu se više nego gmizavi crvi.

prijekorna lica iskrsla pred njim, smučila bi mu se više nego gmizavi crvi. Ipak, nakon što je za ophoda ustoličenja, na vrhuncu svoje slave i zadovoljstva, vidio majku i zanijekao je, Toma snažno obuzme grižnja savjesti, pred slikom majčine ljubavi sve se kraljevske časti pretvoriše u prah i on pomišlja: Dao Bog da se oslobodim ovoga sužanjstva!

Na koncu Tom vrlo rado vraća kraljevsko prijestolje pravom prestolonasljedniku, a za nagradu ostaje živjeti na dvoru kao kraljev štićenik.

Kraljević Edward također doživi neočekivano iskustvo putem kojeg shvati kako živi sirotinja pod vladavinom njegova oca. Do prisilnog odlaska među ljude s društvenog dna dječak je živio u uvjerenju da je svuda lijepo kao na njegovom dvoru. Idealizira dječačke igre i slobodu koju ima Tom jer mu prinčevski status nameće mnogo obveza.

Kako nije imao veze sa stvarnim svijetom svojih podanika, teško prihvaća nove okolnosti u kojima se obreo i uporno pokušava dokazati daje kraljević, ma koliko mu to donosilo nevolja. Ipak zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti i hrabrosti i nekim sasvim posebnim vještinama izborit će poštovanje i nekih dobrostivijih skitnica. Napose ga štiti plemeniti Miles Hendon. Premda bismo očekivali da je tako odgojen dječak nesnalažljiv, Edward pokazuje odlučnost i upornost u svom naumu da se vrati na dvor. Ovi su događaji zapravo bili vrlo korisno iskustvo za budućeg kralja i utjecali su na način kasnije Edwardove vladavine:

- Vrlo često, kad bi se neki velikodostojanstvenik, ili neki drugi ozlačeni službenik krune, usprotivio njegovoj milostivosti i tvrdio da je taj i taj zakon, koji je on nakanio preinačiti po svojoj namjeri, već ionako blag i ne izvrgava kažnjenika patnjama i zlostavljanju kojima bi se baš moglo naći zamjerke, mladi kralj bi ga prostrijelio nujno riječitim i silno milosrdnim očima i rekao: - Sto ti znaš o patnjama i zlostavljanju. Ja i moj narod znamo, ali ti ne znaš.

Miles Hendon posebno je zanimljiv lik. Stjecajem okolnosti taj pustolovni ratnik i prognanik iz vlastitog doma postaje Edwardov zaštitnik, vjerujući kako se radi o sirotanu pomućene pameti. Njegovo viteštvo i dobrostivost te nježno snatrenje o voljenoj ženi u tolikoj su suprotnosti s grubošću londonske svjetine da Hendon djeluje pomalo sanjarski komično. Hendonov karakter dobro nam može ilustrirati zgoda u kojoj je na sebe preuzeo kaznu bičevanjem namijenjenu Edwardu a nepriznati ga kraljević, u znak zahvalnosti, dodirom još krvavog biča promiče u grofa:

- Hendon bijaše dirnut. Suze mu navriješe na oči (...) Pomislio je: - Sad sam zbilja lijepo nakinđuren! Nazovi - vitez iz kraljevstva Snova i Utvara postao je nazovi - grof! Velike li visine za nejaka krila! Nastavi li ovako, bit ću doskora okićen kao svibanjsko drvo čudesnim drangulijama i tobožnjim častima. Ali ću ih cijeniti, ma koliko da su bezvrijedne, zbog ljubavi koja mi ih udjeljuje. Vrednije su mi ove lažne počasti kojima me dragovoljno obasipa ova nevina ruka i čista duša od pravih počasti koje treba udvornošću kupiti u tvrdih proračunatih moćnika.

Jezik i stil - Twain je u ovom romanu ne samo temom zašao u relativno daleku povijest svoje engleske pradomovine nego je i roman napisao arhaičnim i odnjegovanim jezikom starije engleske proze, što je zasigurno za hrvatskog prevoditelja predstavljalo velik izazov. Ivan Kušan uspio nam je u najvećoj mogućoj mjeri dočarati stilsku osebujnost Twainova romana, pa tako ovaj prijevod bogatstvom svog rječnika i pomalo "starinskom", ali neobično izražajnom rečenicom svjedoči i o izražajnim mogućnostima našeg vlastitog jezika i bit će neponovljiv doživljaj za svakog pažljivog i na ljepotu jezika osjetljivog čitatelja.

Vlastiti dojmovi - Mislim da je knjiga vrlo uspješno napisana i vrlo zanimljiva ponajprije zbog nesvakidašnje situacije - na isti se dan, u dvije posve različite sredine, rađaju dvojica dječaka koje poslije poveže neobičan splet okolnosti. Želja da nakratko zamijene uloge kraljevića i prosjaka, u početku bezazlena dječačka šala, postaje vrlo ozbiljna. Pripovijest je iznimno poučna, ostavljajući nas još dugo u mislima o najrazličitijim stranama ljudske naravi. Također mi se sviđa i što ima blagog humora koji još više pridonosi priči, čini je zanimljivijom.

Mark Twain - Kraljević i prosjak - prepričano

__________________________________

Semjuel Leghorn Klemens, poznat u čitavom svetu kao Mark Twain, rodio se 30. 11. 1835. godine. Tog meseca preko neba se kretala blistava Halajeva kometa da bi se opet pojavila tek posle 74 godine. U vreme kad je ona ponovo mogla da se vidi na nebu Mark Tven je, kao što je sam predskazao, umro. Bilo je to u aprilu 1910. Jednom prilikom on je nekom svom prijatelju kazao da je oba ta datuma odredio lično Svevišnji rekavši: "Evo ova dva neodgovorna izroda (Halejeva kometa i ja) došla su zajedno pa će zajedno morati i da se ugase".

Twain je došao na svet, kako je sam napisao "u skoro nevidljivom seocetu... U selu je tada živelo sto osoba tako da sam ja svojim dolaskom na svet uvećao broj njegovih stanovnika za jedan procenat. To je više nego što su najbolji ljudi u istoriji učini za svoj zavičaj. Možda nije skromno da o tome govorim, ali to je – tačno".

Budući veliki humorist bio je bolešljivo dete i svi su se rođaci čudili kako je uopšte preživeo prvu zimu. Kao odrastao čovek jednom je upitao svoju majku da li se mnogo brinula zbog njega kad je bio mali. "Sasvim ozbiljno mi je odgovorila:
- U početku sam se bojala da ćeš umreti. – a onda, kao da govori sama za sebe, dodala je – A posle sam se bojala da nećeš."

U jesen 1839. godine porodica Klemens preselila se u gradić Hanibal. Već u to vreme – mali Sem je imao tek četiri godine – njegova majka je govorila da joj on zadaje više briga i muke od sve njene dece zajedno – a imala ih je još četvoro.
"Dovodio me je do ludila kada je bio u kući" – govorila je – "a kada je bio napolju, svakog trenutka sam očekivala da ga donesu polumrtvog". Ubrzo po preselenju u Hanibal Sem je doživeo prvo od svojih devet davljenja. Zagazio je u reku i krenuo u dubinu iako nije znao da pliva. doneli su ga kući gotovo polumrtvog i kad su ga povratili čajem od divizme (vučjeg repa) njegova majka je kazala: "Mislim da i nije bio u velikoj opasnosti. Osobe rođene da budu obešene bezbedne su u vodi.

Kada je Mark imao pet godina, majka ga je, da bi se bar nekoliko časova dnevno odmorila od njega, dala u privatnu školu i za to plaćala 25 centi nedeljno. Već prvog dana on je prekršio dva od utvrđenih pravila ponašanja zbog čega je zaradio batine. Učiteljica, gospođa Hor, poslala ga je u dvorište da sâm nađe prut kojim će ga išibati.
- Našao sam u blatu jednu tanku grančicu... Odmerila me je prekorno i nazvala me punim imenom: Semjuel Leghorn Klemens. Kasnije sam shvatio da ne treba da očekujete ništa dobro kad vas učiteljica nazove punim imenom. Rekla je da će poslati drugog dečaka, nekog ko ume bolje da izabere. I sad se ražalostim kad se setim koliko se lica ozarilo od nade da će im biti poveren taj zadatak. Dobio ga je Džim Danlop i kad se vratio sa šibom, shvatio sam da je u tome pravi stručnjak.

Imao je osam ili devet godina kada je počeo da doživljava avanture o kojima je kasnije pisao. Tada je to bio već očvrsnuo dečak, ne baš visok za svoje godine, ali jak i žilav. Imao je čitavu đubu riđoplave kose, sivoplave oči i očaravajući osmeh zbog koga je bio omiljen među decom. Pišući o nastanku romana "Pustolovine Toma Sawyera" Twain kaže da su gotovo sve ličnosti iz knjige postojale u njegovom životu kao što su i mnogi doživljaji u njoj istiniti. Tom Sawyer, to je on sâm Sem je, kao i Tom Sawyer, jednom vešto privoleo druge dečake da umesto njega okreče ogradu. Lik Huckleberryja Finnarađen je prema dečaku Tomu Blankenšipu, sinu gradskog pijanca. "Bio je neznalica, neopran, pothranjen, nemiran, ali je imao dobro srce. Uživao je neograničenu slobodu u svemu. On je bio jedina zaista nezavisna ličnost – bilo da se radi o deci ili odraslim osobama – u našem gradu i stoga stalno i nekako spokojno srećan na čemu smo mu svi ostali zavideli. voleli smo ga i uživali u njegovom društvu."

Tetka Pola iz romana u stvari je Semova majka. Tomov brat Sid je karikatura njegovog rođenog brata Henrija. Beki Tačer, Tomova ljubav u romanu, bila je Semova simpatija Lora Hokins. I tako redom.

Mark je imao 11 godina kada mu je umro otac ostavljajući porodicu gotov bez ikakvih sredstava za život. Dečak se ubrzo zaposlio kao štamparski šegrt u jednom lokalnom listu. Kasnije je radio za svog najstarijeg brata Oriona koji je u Hanibalu pokrenuo list koji nije dugo izlazio. Godine 1853. sem napušta kuću i grad da bi uglavnom radio kao štamparski pomoćnik.
- Kada sam bio dečak – piše Mark Twain u svojoj "Autobiografiji" – "ja i moji drugovi imali smo samo jednu želju: da postanemo lađari". Vođen tom željom Sem je dospeo na rečni parobrod "Pol Džons" koji je krstario Misisipijem. Za to je glavnom krmanošu morao da plati 500 dolara – sto odmah, a "ostalo kad budem zaradio". Tako je počelo višegodišnje Markovo drugovanje s velikom, moćnom i voljenom rekom opisano u njegovoj knjizi "Život na Misisipiju".

Mark i njegov brat Orion istovremeno su oboleli od "srebrne groznice" pa su zajedno pošli da potraže sreću i bogatstvo u novootkrivenim Humboltovim rudnicima. "Za mesec dana rada stekli smo kolibu punu kamenja koje, pokazalo se, nije baš ništa vredelo". Međutim, iz tog vremena i tih rudnika potiču prve Markove novinske reportaže. Svoje dopise i humorističke crtice o životu u rudarskim naseljima Mark je slao mnogim listovima. Honorari koje je povremeno dobijao bili su jedva dovoljni za goli život. Najzad je, 1862. godine, od "Enterprajza", najvećeg lista u državi Nevadi, stigla ponuda da postane redovni dopisnik s platom od 25 dolara mesečno. Iako uplašen da nije dovoljno dorastao tom poslu, Mark ga ipak prihvata jer prosto nije bio u mogućnosti da ga odbije. O tome Mark Twain piše: - Sumnjam da bih u to vreme odbio i da mi je neko ponudio novac da sa hebrejskog originala prevedem Talmud. Od tada pisanje postaje njegov život.

Mark Tven se zaljubio u devojku koja će mu kasnije postati žena, još pre no što ju je video. Dogodilo se to za vreme krstarenja brodom "Kveker siti" kada mu je Čarls Langdon, jedan mladi putnik, pokazao sliku – minijaturu svoje sestre Olivije.
- Bilo je to pre 40 godina – napisao je Tven kasnije – ali od tog dana ona je uvek bila u mojim mislima i mom srcu.

Februara 1870. Mark i Livi su se venčali. U novembru su dobili prvo dete, sina Langdona, u martu 1872. kćerku Suzan, Suzi, dete puno mašte koje će otac čitavog života obožavati. Tuga je zamenila radost kada im je sin umro od difterije. Druga kćerka Klara rođena je u junu 1874. Bebi je bila potrebna dojilja čija je ličnost zaprepašćivala Sema.
- Nikad nije bilo dojilje kao što je ona – pisao je – "U čarapama je bila visoka preko metar i osamdeset. Držala je glavu visoko kao carica. Bila je zdrava kao dren, imala je apetit krokodila, a njeno varenje bilo je kao drobilica kremen-kamena. Proždirala je sve što bi joj došlo pod ruku, ubacivala je u sebe najneverovatnije moguće kombinacije: svinjetinu, pitu od limuna, kuvano povrće, sladoled, zelene jabuke, škembiće u sirćetu, sirovu repu, spirajući sve to potocima kafe, čaja, rakije, viskija... Pušila je cigare, cigarete, na lulu, kašljala ko magarac, psovala ko kočijaš. Kada bi se popela na sprat nabokana kao što je gore rečeno i sa zadahom koji bi i sa razdaljine od 15 metara usmrtio svako dete, naše je bilo oduševljeno, srećno, debelo, zadovoljno i – ošamućeno". Treća kćerka Džin rođena je 1880. godine.

Istog leta kad je Mark Twain počeo da piše "Pustolovine Toma Sawyera" Klemensovi su kupili imanje u Hartfordu, u državi Konektikatu, i prionuli da grade kruću. Bila je još nedovršena i puna majstora kada se u septembru porodica smestila na drugom spratu. Jedan novinar, ne Twain, ovako ju je opisao: "To je najčudnija zgrada za stanovanje ikad podignuta". Kuća je imala tri kule od kojih je najviša bila osmougaona i dizala se uvis 15 metara, pet balkona, prostranu verandu, pokriven prilaz za kočije i čitavu šumu dimnjaka. To je jednim delom ličilo na parobrod, drugim na srednjovekovno utvrđenje, trećim na časovnik s kukavicom. U prizemlju i na dva sprata kuće bilo je 19 soba i pet kupatila (s tekućom vodom, što je u to vreme bila prava retkost). U trpezariji, iznad svakog kamina, bio je prosečen prozor dok su dimnjaci bili izvedeni postrance, sa obe strane ognjišta. "Klemens je voleo da istovremeno posmatra plamen i snežne pahuljice", piše Džastin Kaplan u svojoj knjizi "Gospodin Klemens i Mark Twain".

Keti Liri, koja je trideset godina radila kod Klemensovih, kaže za kuću "Bila je zaista divna i nikad pre nje tako nešto nije postojalo. Kada sam prvi put došla, primetila sam da se kuhinja nalazi u prednjem delu kuće, što mi se učinilo čudno. Ali, gospodin Klemens je imao običaj da kaže da su kuhinju smestili u pročelje kako bi posluga iz nje mogla da posmatra parade i cirkuske povorke a da ne istrčava u prednje dvorište". Ova kuća Klemensovih u Hardfordu bila je poznata pod imenom "Neslana šala Marka Twaina".

Godine 1876. Mark Twain je počeo da piše "Doživljaje Huckleberryja Finna" da bi ih dovršio tek 1883, a izdao 1885. Svi kritičari, s retkim izuzecima, dočekali su knjigu neprijateljski. Gradska biblioteka u gradu Konkordu proterala je "Haka" sa svojih polica jer je pružio "rđav primer omladini". Kasnije je i narodna biblioteka u Bruklinu izbacila i Toma Sawyera i Huckleberryja Finna. Priznanja su kasnije ipak stigla. Tako je u proleće 1907. Oksfordski univerzitet dodelio Twainu titulu počasnog doktora književnosti.

Nesreće su dolazile istovremeno sa priznanjima. Godine 1896. umrla je u 24. godini njegova kći miljenica Suzi. Osam godina kasnije Twain će izgubiti, posle 33 godine zajedničkog života, i svoju ženu Livi. "Bila je moj život i otišla je, bila je moje blago, a sad sam siromah" – napisao je kasnije. Poslednja tragedija u Twainovom životu dogodila se decembra 1909: izgubio je i kćerku Džin. "Kako sam siromašan ja koji sam jednom bio tako bogat!" – jadikovao je.

Četiri meseca kasnije hitno su pozvali njegovu kćerku Klaru, koja je s mužem trenutno boravila u Evropi, da se vrati u Ameriku. Twain je ležao na samrti.
- Zbogom, draga moja, ako se sretnemo... Te njegove poslednje reči bile su upućene Klari koja je kasnije ovako opisala taj trenutak: - A Halejeva kometa opet je blistala na nebu kao što je blistala i prilikom njegovog rođenja.

Neka od njegovih djela su: Kraljević i prosjak, Doživljaji Huckleberryja Finna, Pustolovine Toma Sawyera.